PLATON JE PROTJERAO UMJETNIKE IZ SVOJE DRŽAVE!

Written by Adnan Jasika | 04 February 2009

To je činjenica koja, zbog svoje efektnosti, zaslužuje prioritetno mjesto u jednom ovakvom osvrtu na, uslovno rečeno, estetičko učenje jednog od najvećih filozofa. Zašto “uslovno rečeno”? Zato jer je čitav Platonov sistem izveden iz učenja o idejama, što je odlika Platonovog idealizma. To uključuje saznajnu teoriju, metafiziku, psihologiju, pedagogiju, etiku, politiku i estetiku. Osim toga, još jedna činjenica koja ide u prilog ovome je da ni sam Platon nije imao u početku teorijsko - filozofsku i naučničku nego političku ambiciju koja ja ostavila veliki pečat na njegovo mišljenje u globalu. Razloge za to nalazimo i u samoj njegovoj biografiji:

Platon (427-347 p.n.e.) je rođen za vrijeme peloponeskog rata kada se u Ateni odvijalo veliko političko previranje. Kao potomku aristokratske porodice, skoro da mu je bilo predodređeno mjesto u obavljanju političke dužnosti, ali ono što se dešavalo na političkoj sceni u sljedećih tridesetak godina ostavlja na njega ogroman i loš utisak i određuje njegov dalji put.

Pad demokratskog sistema doveo je na vlast trideset tirana koji su za kratko vrijeme, kako sam Platon kaže, pokazali da je raniji ustav bio mnogo bolji. Platon je razočaran. Povratak demokrata ništa nije promijenio. To je onaj isti sistem koji će kroz izvjesno vrijeme pogubiti njegovog učitelja i najvećeg prijatelja, Sokrata. Ova konfuzija rađa veliku strepnju kod Platona čiji će se prizvuk osjećati u većini njegovih spisa i uticaće na sav njegov rad. To je strepnja od toga da nerazumni ljudi upravljaju državom i odlučuju o najvažnijim stvarima. Ideja o sofokratiji rađa se već pri prvim putovanjima u Egipat, Južnu Italiju i Sirakuzu. Istina, Platon je još dva puta išao u Sirakuzu sa istim ciljem da ovu težnju sprovede u praksu, ali je ovo nastojanje ostalo jalovo, čak veoma rizično. Akademija je otvorena poslije prvog putovanja u Sirakuzu, kada je Platon već osjećao da treba da bude duhovni vođa politike a ne praktički. Država je, u stvari, djelo koje će to pokazati. Ono je teorijsko zasnivanje Platonovog ideala jedinstva filozofije i politike. Političku mudrost Akademije osjetiće poslije mnogi tadašnji grčki gradovi. Platon će poslednje godine provesti u Ateni gdje će nastaviti svoj političko -pedagoški nauk.

Ovaj kratak pedagoški pregled poslužiće nam poslije kao oslonac da lakše shvatimo pojedina mišljenja koja se temelje na socio-političkim stavovima Platonovog shvatanja totaliteta države i njenih 'organa'. Važan dio njegovog učenja od kojeg bi trebaio početi, kada se govori o umjetnosti, jesu ideje. Pored sintetičnosti i sistematičnosti, treće glavno obilježje Platonove filozofije je idealizam. To dolazi od učenja o idejama i to u trostrukom značenju ideja: kao pojmova, principa i etičkog savršenstva. Osmišljenim povezivanjem elejskog bitka i Sokratovog pojma, i to pod uticajem Pitagorovaca, Platon 'stvara' ideju. Ideja je za Platona entitet koji sam za sebe jeste u svojoj neprolaznosti. Nezavisan je od pojavnog svijeta i ne utiče na njega. Taj hipostazirani Sokratov pojam sada postaje bit. Pojmovno je savršenije od pojavnog u smislu nepropadljivosti, svaka ideja je paradigma nečemu pojavnom. Svijet ideja, uzet kao nadređen, je svijet prave ili apsolutne stvarnosti i predmet je pojmovnog saznanja (jer je saznavanje kod Platona poimanje) a pojavni svijet je podređen i on je svijet relativne stvarnosti i predmet čulnog (ne može se reči 'čulne spoznaje' jer Platon misli da jedino o idejama može postojati znanje a o čulnim stvarima samo mnijenje). Pojavne stvari su samo slčne idejama i nisu njihova puna realizacija. Zato su one i podražavanje ideja u smislu slike, prilike, sjene ili utvare, kako to Platon kaže. Ako sada pokušamo smjestiti umjetnost u ovaj sistem, vidjećemo da je ona 'treća od istine'. Prvo su ideje, zatim same stvari a na kraju njihove sjene koje se pojavljuju u umjetničkom domenu.

Ovakvo nezavidno mjesto umjetnost nije dobila samo zbog svog ontološkog već i gnoseološkog značaja pa tako u Platonovoj metafizici lijepog možemo spomenuti i pitanje istine u umjetnosti, što ustvari i daje dimenziju Platonovom poimanju mimesisa.

Ako je znanje poimanje, a znamo da podražavalac dopire samo do pojavne strane stvari a samu stvar ne razumije¹, ne poznaje ni njeno suštastvo ni njenu svrhu², shvatićemo da je umjetnost daleko od istine³ jer ona ne može ništa važno i suštinsko, a samim tim ni istinito, reći o stvari koju podražava, pogotovo o njenoj ideji.

Odraz ovakvog mišljenja vidjećemo poslije i u monoteističkim religijama (pogotovo u presudnim fazama njihovog razvoja), što je samo jedan razlog više za opravdavanje Ničeovog mišljenja da je “Kršćanstvo samo platonizam za narod”.

Osim filozofskog, važno je sagledati i korijen socio političkog aspekta Platonovog poimanja umjetnosti. Platon je državi prepustio selekciju građana i dao joj apsolutnu vlast nad pojedincima do te mjere da ona odlučuje o njihovim sudbinama. Taj stav je odraz onoga što se Platonu nije sviđalo u atinskoj demokratiji demagogije, individualizma, klasnih skuoba... Zato je on mislio da država mora sama da se pobrine za sebe, ali ovdje na veoma okrutan način. Platonov “komunizam” je čisto institucionaliziranje mudrosti koje bi u praksi prešlo u totalitarizam (možda čak i neki oblik fašizma), dovelo bi do stvaranja zatvorenog društva. Ta konzervativnost je prisutna kod Platona čak i kad on veoma progresivno govori o pravima ljudi. Totalna potčinjenost državi je ono u čemu on vidi pravičnost jer boreći se za opšte dobro svaki građajnin se bori za svoje lično dobro u sklopu društva. Budući je sve u službi države, znači da i umjetnost moramo posmatrati u tom kontekstu.

Ironično se, u početku desete knjige Države, govori o umjetniku kao nekom sofistu i poeti u smislu čudotvorca i stvoritelja koji može sve stvoriti svojim podražavanjem. Postavlja se pitanje u čemu je moć tog podražavanja da ono impresionira i utiče na čovjeka. Podražavanje se tu predstavlja kao nešto bezvrijedno, što utiče na najslabiji dio duše obuzet ambiguitetnim osjećanjima koja stoje nasuprot nomosu i logosu. Poticanjem tih osjećanja, umjetnost može pokvariti i najbolje ljude. Baš na osnovu uticaja tuđih osjećanja na naše, suprotno Platonu, Aristotel je pokazao da se intelektualističko gledanje na umjetnost može drugačije predstaviti (katarza). Ipak, Platon kad govori dalje, o slikarstvu, reći će da se ono zasniva na greškama čula vida, koje je veoma nepouzdano i da jedino razumni dio duše, logistikon, može mjerenjem i računanjem ispravili te greške. Kada se o mimetičkoj umjetnosti govori kao o “nečemu bezvrijednom što se vezuje za bezvrijedno (ambiguitetna osjećanja) i rađa ono što je bezvrijedno”, treba se skrenuti pažnja na višeznačnost pridjeva phaúlos da bi se shvatila suština položaja mimetičke umjetnosti u ovom učenju: nekoristan (tj. bezvredan), luckast (tj. neodgovoran), priprost (tj. neobrazovan, neznalaćki), štetan (s obzirom na duhovno i moralno zdravlje), lakouman (tj. lakovijeran, vezuje se radije za laž i glupost nego za istinu i ono što je pametno), bezbrižan (tj. ne misli na posljedice svojih činova, nego samo smijera na neposredno zadovoljstvo).
Shodno tome postaje razumljiva Ničeova netrpeljivost prema Sokratu i Platonu, kao i njegova krilatica: "Dajte nam umjetnost da ne bismo propali od istine".

Platon nije potpuno izbacio umjetnost iz svog koncepta države. Naime, on je prihvatio one pjesme koje su himne bogovima i dobrim ljudima. Zašto? Zato što je on ,prije svega, najviše polagao na pedagošku funkciju umjetnosti i nije dozvoljavao da budući građani njegove države u mladosti budu izloženi lažima koje se iznose u epskim pjesmama; da slušaju o ubistvima i preljubama među bogovima i o njihovom nedoličnom ponašanju; da budu izloženi sentimentalnim i suviše nježnim muzičkim skalama. Sve to bi moglo loše uticati na budućeg građanina idelane države, koji, isto tako, mora da bude idealan u smislu pravednosti, hrabrosti i umjerenosti. Najveća umjetnost za Platona, ustvari, je vladanje državom, te bi njegovi filozofi-arhonti i arhonti-filozofi bili najveći umjetnici. Na jednom mjestu on kaže da pjesnicima i ljubiteljima poezije treba dopustiti da se brane najboljim razlozima za koje znaju a dotle će filozofija biti zamjena za poeziju.⁴

Što se tiče samog pojma mimesisa, njegova višeznačnost ne dozvoljava da se vrši bilo kakvo selektiranje koje bi moglo dovesti do pogrešnog shvatanja kompleksnosti pojma. Zato i postoje brojne rasprave oko samog njegovog značenja. Bez obzira na to što neke grupe filozofa pokušavaju da iz etimološke analize izvuku razloge za približavanje Platonovog shvatanja mimesisa Aristotelovom, govoreći da je to prikazivanje a ne odslikavanje ili imitiranje, Platonovo poimanje mimesisa je i dalje veoma precizno ontološki i gnoseološki rangirano. Misli se da ni sam Platon nije bio zadovoljan takvim mjestom umjetnosti i njenom degradacijom ali je ipak čitav jedan naučni sistem, koji je već bio izgrađen u njegovoj glavi, ostavio samo toliko mjesta za umjetnost pod svim tim idealističkim okolnostima koje su se izgrađivale na temelju političkog utiska.

Platon je volio Homerovu poeziju i to govori govori u svojoj Državi, ali kako je to slučaj kod filozofa, bez obzira na prijateljsku ljubav, oni daju prednost istini. Kad Šeling spominje Platona, i protivrječnost njegovog mišljenja o umjetnosti, kaže: “Bitno je spoznati određeno stanovište sa kojeg Platon izriče taj sud o pjesnicima; jar ako se ijedan filozof držao razlučivanja stanovišta, onda je to ovaj, a bez tog razlikovanja bi, i inače, a ovdje posebno, bilo nemoguće shvatiti njegov vrlo asocijativni smisao ili spojiti protivrječnosti njegovih djela o tom istom predmetu. Prije svega se moramo odvažiti da višu filozofiju i Platonovu filozofiju posebno zamišljamo kao odlučnu suprotnost u grčkom obrazovanju, ne samo u odnosu na čulne predstave religije nego i na objektivne i sasvim realne forme države. Da li se u takvoj sasvim idealnoj i, u neku ruku, unutrašnjoj državi kao što je Platonova može drukčije govoriti poeziji, i da li to ograničenje koje joj on nameće nije nužno, odgovor na to pitanje ovdje bi nas odveo predaleko. Spomenuta suprotnost između svih javnih formi i filozofije je nužno izazvala isto takvo suprotstavljanje filozofije tim formama, za šta Platon nije ni najraniji ni jedini primjer. Počevši od Pitagore, a i još ranije, sve do Platona, filozofija je samu sebe smatrala egzotičnom biljkom na grčkom tlu; taj osjećaj je došao do izražaja u onom opštem nagonu koji je osobe (ili mudrošću ranijih filozofa ili misterijama) upućene u viša učenja, odveo u postojbinu ideja, na Istok.

Međutim, i ako se ostavi po strani ovo samo istorijsko a ne filozofsko suprotstavljanje, ali se ovo drugo prihvata, šta je drugo Platonovo odbacivanje pesništva, pri poređenju naročito s onim što se u drugim djelima govori u pohvalu entuzijastičke poezije, ako ne polemika sa poetskim realizmom, naslućivanje poznijeg pravca duha uopšte i poezije ponaosob? Ponajmanje bi se mogao isticati spopmenuti sud protiv hrišćanske poezije, koja, u cjelini, isto toliko nosi karakter beskonačnog koliko i antička u cjelini ima karakter konačnog. Za činjenicu da granice ove poslednje možemo odrediti tačnije nego Platon, koji nije poznavao njenu suprotnost, te da se baš zato uzdižemo do obuhvatnije ideje i konstrukcije poezije nego on, i ono što je on osuđivao u poeziji svog vremena mi označavamo kao njenu lijepu granicu ---za tu činjenicu možemo da zahvalimo iskustvu poznijeg vrmena, smatrajući ispunjenjem ono što je Platon proročanski osjećao kao nedostatak. Hrišćanska religija, a s njom i smisao usmjeren ka intelektualnom, koji u staroj poeziji nije mogao naći ni svoje potpuno zadovoljenje ni samo sredstvo prikaza, stvorila je vlastitu poeziju i umjetnost u kojoj ih nalazi: time su dati uslovi za potpuno i sasvim objektivno shvatanje umjetnosti, takođe antičke.”⁵

lako je Platon živio u vremenu koje se ni u kojem slučaju ne može porediti sa našim, možda je moguće napraviti jednu analogiju. To je analogija između Platonovog shvatanja uloge umjetnosti u socio-političkom i pedagoškom smislu i uloge današnjih savremenih medija koji, bombardujući pojedinca nepotrebnim i bezvrijednim informacijama, samo slabe njegovu rasuđivačku snagu i intelektualni ukus.

"Platonova zabluda, kao i sve zablude idealističke filozofije, imaju svoje porijeklo u tome što idealisti predmete i pojmove ne posmatraju u procesu istorijskog razvitka prirode i saznanja, nego u njihovom definitivnom obliku. Odbacivanjem iskustva i ukazivanjem na čistu matematiku, koja važi nezavisno od iskustva svakog pojedinca, Platon i njegovi sljedbenici htjeli su dokazati kako je nauka djelo ljudskog uma koji zakone izvodi aprioristički iz samog sebe."⁶
Na kraju, moglo bi se ponoviti da je , i pored same kompleksnosti ovog problema, umjetnost za Platona prvenstveno problem sa socio-političkog i pedagoškog stanovišta a da su sve ostalo samo pokušaji metafizičkog opravdavanja. To nam potvrđuje i činjenica da je sam Platon nerijetko zapadao u bezizlazne teškoće pokušavajući da spekulacijom dosegne spoj čulnog i idealnog.

Adnan Jasika

¹ Platon, Država, (601c);
² Ibid, (602a);
³ Ibid, (598bc);
⁴ Platon Država, (608ac)
⁵ Šeling, Filozofija umetnosti, 1989. BIGZ, Beograd;
⁶ Platon Dijalozi, 1970. KULTURA Beograd ,iz predgovora dr.Miloša N. Đurića ;

Literatura:
- Branko Bošnjak, Grčka filozofija I, 1956. Matica Hrvatska, Zagreb;
- Musabegović Sadudin, Mimesis i konstrnkcija, 1982. IRO Veselin Masleša, Sarajevo;
- Platon, Dijalozi, 1970. Kultura, Beograd;
- Platon, Država , 1993. BIGZ , Beograd ;
- Šeling, Filozofija umetnosti, 1989. BIGZ, Beograd.