MATRIX I SIMULACIJA
| 06 February 2009
"Realno je ono, a ne zemljopisne karte, čiji tragovi postoje naokolo u pustinjama koje više nisu one Imperija, već naše. Pustinje realnog samog.” – Baudrillard, Simulakrumi i simulacija “Dobrodošli u pustinju realnog.” – Morpheus, The Matrix
U predpovijesti Matrixa ljudska je tehnologija došla do takvog razvitka da je stvorena umjetna inteligencija: kompjuter koji je svjestan, ima vlastitu volju i misli. U Matrixu, kompjuteri su nastavili učiti i razvijati se “rađajući cijelu rasu strojeva” i na taj način stvarajući svojevrsno društvo kontrole. Ljudska se pobuna javlja u vidu atomske kataklizme, uzrokujući nuklearnu zimu koja je odagnala Sunčevo svjetlo sa Zemlje s ciljem da ugasi kompjutere na solarno napajanje. Kao odgovor, kompjuteri počinju uzgajati ljude kao izvor napajanja.
Stvorili su tehnologiju pomoću koje ljude drže u želatinastim kapsulama (po uzoru na položaj djeteta u maternici), hraneći ih intravenozno kako bi toplinu tijela i elektrokemijsku aktivnost koristili za energiju. Da bi ljudi što duže ostali na životu, kompjuter je stvorio program nazvan Matrix, egzaktnu osjetilnu duplikaciju, ili kako se u filmu naziva: “neuralnu interaktivnu simulaciju”, kasnog 20. stoljeća. Svaki pojedinac unutar Matrixa doživljava sebe kao živog čovjeka koji živi “normalan” život (koji nije ništa drugo doli virtualna realnost) negdje na Zemlji koncem 20. stoljeća, dok zapravo cijeli svoj život provodi u želatinastoj kapsuli. Zanimljivo je da je sam pojam “virtualne realnosti” u opću uporabu uveo Jaran Lanier (tvorac UPL-a i vizualnih programskih jezika) 1984., dakle iste godine kojom je naslovljena i Orwellova antiutopija. Time na vidjelo dolaze potencijali virtualne realnosti, koji su zapravo uvijek (anti)utopijski, čak i u doslovnom smislu (u-topos = ne-mjesto). Za Baudrillarda simulacija više nije ona nekog teritorija, nekog referenta ili supstancije, ona je stvaranje modela realnog bez porijekla ili realnosti: hiperrealno. Taj model u sferi hiperrealnog je simulakrum: kopija bez originala. Pod “pustinjom stvarnosti” Baudrillard nastoji pokazati da simulakrum, imitacija, sada ima više vitalnosti i integriteta nego original. Jednako je na stvari i s 20-im vitalnim i neuništenim stoljećem simulakruma, dok je “realni” svijet kasnog 20. stoljeća pougljenjen, nesposoban za reprodukciju ili oporavak. Baudrillardova teza da svijet nema ekvivalenta znači da nije moguća provjera svijeta – zbog toga je “stvarnost” obmana. Bez moguće provjere svijet je temeljna iluzija. Za one koji su se uspjeli osloboditi Matrixa (Zion) on je provjerljiv, no za sve unutar Matrixa on je još uvijek hiperrealan, u smislu da je izbrisana proturječnost između stvarnog i imaginarnog. “Nestvarnost više nije ona mora ili fantazma, neke onostranosti ili ovostranosti, nego ona halucinantne sličnosti stvarnoga sebi samom.” (Baudrillard) Jedina strategija protiv tog hiperrealističkog sustava, smatra Baudrillard, jest patafizika, na neki način “znanost imaginarnih rješenja”, naime znanstvena fantastika okretanja sustava protiv njega samog. Ostavimo li mesijanske motive po strani, možemo reći da Morpheus, Trinity i u najvećoj mjeri Neo upravo na taj način nastoje srušiti sustav. Kao “anomalije programa”, premda ih se nastoji izbrisati (putem agenata koji u virtualnom svijetu također izgledaju poput ljudi, ali s moćima koje nisu u oblastima virtualno postojećih ljudi), oni koriste sam program kako bi ga dokinuli. Govoreći o podrijetlu anomalije i, zapravo, raz-otkrivajući je, Morpheus kaže:
“(…) To je onaj osjećaj koji si imao cijelog života. Osjećaj da nešto nije u redu sa svijetom. Ne znaš što je posrijedi ali on je ondje, poput krhotine u tvom umu koja te čini ludim. Matrix je posvuda, svuda oko nas, čak i u ovoj sobi. To je svijet koji je prevučen preko tvojih očiju kako ne bi vidio istinu. NEO: Koju istinu? MORPHEUS: Da si rob, Neo. Da si kao i svi drugi, rođen u ropstvu… Zarobljen u zatvoru koji ne možeš onjušiti, okusiti ili dotaknuti. Zatvoru tvoga uma.”
Pitanje je: ne ponavlja li Matrix u potpunosti poznatu Platonovu prispodobu o spilji (7 knjiga Države) u kojoj ljudi privezani lancima i okrenuti leđima Suncu sjene smatraju realnošću?
Bitna je razlika u tome, upozorava Žižek, da bijegom iz spilje pojedinac dolazi do spoznaje vrhovnog Dobra, dok u Matrixu sve što nalazi jest “pustinja stvarnosti”. Za Žižeka je Matrix jednostavno lakanovski “veliki Drugi”, virtualni simbolički poredak, mreža koja za nas struktuira realnost. Ta dimenzija “velikog Drugog” je ona konstitutivne alijenacije subjekta u simboličkom poretku: veliki Drugi vuče konce, a subjekt više ne govori, već je govoren od strane simboličke strukture. S drugog gledišta, Matrix funkcionira i kao “zaslon” koji nas odvaja od Realnog, koji “pustinju stvarnog čini podnošljivom”. Tu se po Žižeku krije radikalna dvosmislenost lakanovskog Realnog: krajnji referent ne mora biti zakriven, pripitomljen zaslonom fantazije – realno je također i primarno zaslon po sebi, kao prepreka koja uvijek, uvijek-već iskrivljava našu percepciju referenta, odnosno realnosti. Matrix je u tom smislu ono “realno” koje iskrivljava našu percepciju Realnog. Bitna karakteristika tog “realnog”, odnosno simulacije, jest ta da se prilagođava, odnosno simulira, “Realno”. Pri kraju prvog filma Smith, agent Matrixa, daje poprilično frojdovsko objašnjenje:
“Jesi li znao da je prvi Matrix bio dizajniran tako da bude savršen ljudski svijet? Gdje nitko ne pati, gdje su svi sretni? Bila je to katastrofa. Nitko nije prihvatio program a cijeli usjevi [ljudi koji služe kao baterije] bili su izgubljeni. Neki su mislili da je programski jezik premanjkav da bi opisao vaš savršen svijet. No, ja vjerujem da ljudska bića, kao vrsta, definiraju realnost kroz patnju i bijedu. Savršen svijet bio je san iz kojeg se vaš primitivni cerebrum nastojao probuditi. Iz tog je razloga Matrix bio redizajniran u ovo: vrhunac vaše civilizacije.”
Nesavršenost našeg svijeta, dakle, nije samo znak njegove virtualnosti već i znak njegove realnosti. Pouka agenta Smitha (koji izgleda kao ljudsko biće, ali je direktno virtualno utjelovljenje Matrixa samog – veliki Drugi), smatra Žižek, je u ovom: “iskustvo nesavladive prepreke je pozitivan uslov za nas, ljude, kako bi nešto spoznali kao stvarnost – stvarnost je, dakle, ono što se opire.” Upravo iz tog konteksta moguće je razumjeti zašto, u prvom filmu, Thomas Anderson a.k.a. Neo (Keanu Reeves) otvara Baudrillardovu knjigu Simulakrumi i simulacija, koja mu služi kao skrovište za crno-tržišni software, upravo na poglavlju O nihilizmu. O nihilizmu je Baudrillardova deskripcija napretka nihilizma u analogiji s njegovom prethodnom deskripcijom napretka znanstvene fantastike. Pritom treba spomenuti da sama Baudrillardova knjiga Simulakrumi i simulacija kao napisana, dovodi do mogućnosti, odnosno opasnosti simuliranja – toga da je i sama možda simulacija. Ekranizacija i uprizorenje simulacije, koje se očituje u poigravanju (poglavlje O nihilizmu u filmu se nalazi u sredini knjige, dok se u pravoj knjizi nalazi na kraju – a ne sasvim bezrazložno pitanje je: koja je zapravo prava), je na taj način ništa drugo doli simulacija. Ironija je u tome što se postmoderno sredstvo, tj. karakteristika, u ovom slučaju citiranje, ne samo kao jezični, već ponajprije kao semiotički fenomen, koristi postmodernom (Baudrillardom). Toj prividnoj kontradikciji, koja je zapravo najviši stupanj postmoderne (u smislu da više ne postoji distinkcija baze i nadgradnje), komplementarna je i sama mogućnost simulacije, na svom najvišem stupnju – simulacije simulacije, simulacije simulacije simulacije (i tako unedogled).
U O nihilizmu Baudrillard suprotstavlja nihilizam 19. stoljeća, okarakteriziranog kao “destrukciju predodžbe u korist smisla (reprezentacije, povijesti, itd.)”, nihilizmu 20. stoljeća koji za sobom povlači destrukciju smisla samog. Pod destrukcijom smisla misli se na destrukciju onog što se zvalo “smislom”, odnosno uspostavljanje hiperrealnog. Neo i njegova skupina javljaju se kao nihilisti, ali ne kao “oni koji ni u što ne vjeruju, nego kao oni koji ne vjeruju u ono što jest.” (Camus) Dok se terorizam prošlosti oslanja na nasilje kako bi upozorio na nedostatke sustava, kod terorizma sadašnjosti se, smatra Baudrillard, radi o transparentnosti, melankoliji i fascinaciji: simulakri se transpariraju da bi se otkrila stvarnost ispod njih, nihilizam je melankoličan jer je nadvladan indiferencijom inspiriranom transparentnošću simulacija; nihilistička fascinacija je fascinacija “svim formama nestajanja našeg postojanja.” Takva vrsta nihilizma prisutna je i u Matrixu, a sustav “anomalije” razumije kao opasne teroriste, ne zbog fizičke destrukcije već zbog destrukcije predodžbe. Kao što Baudrillard tvrdi, “jedino sredstvo koje nam preostaje jest teoretsko nasilje.” U Matrix Reloaded ono poprima pozamašne razmjere, no za razliku od prvog filma ono sada više nije direktno u opreci sa sustavom već se svojom prirodom uklapa u samo društvo kontrole. Primjer je i razgovor Nea i Arhitekta iz kojeg na vidjelo dolazi nemogućnost slobodnog izbora, kao i uvjetovanost sustavom. U skladu s perfekcionizmom Matrixa, odnosno karakteristikom koju svaki sustav posjeduje da subverzivne elemente inkorporira u sam svoj sustav na način da oni postanu bezopasni, a ujedno i korisni za sustav (društvo kontrole, spektakla ili simulacije na taj način i terorizam čini “bezazlenim” – primjer je WTC i događaji koji su uslijedili nakon toga), za pretpostaviti je da i “oslobođenje” nije ništa drugo doli simulacija. U ovom slučaju, mnogo promišljenija simulacija jer u sebi sadrži svojevrsnu moć odterećenja. Sam Zion u tom smislu može biti još jedna simulacija u nizu, simulacija oslobođenja, a borba između Ziona i strojeva koja će završiti primirjem, opet može biti nova simulacija oslobođenja. Na taj način sustav bi se osigurao od moguće ponovne tendencije rušenja sustava, jer bi ljudi smatrali da je to već odavno učinjeno. Problem bezizglednosti te situacije najbolje dočarava tzv. Canettijeva točka: “Bolna pomisao: da je nakon stanovite točke u vremenu, povijest prestala biti stvarna. Čovječanstvo kao da je, bez da smo toga bili svjesni, iznenadno napustilo stvarnost; sve što se otad događalo, kao da uopće nije bilo istinito. Naša zadaća sada bi bila da otkrijemo tu točku, a sve dok ju ne pronađemo, morat ćemo nastaviti živjeti u sadašnjem razaranju.” Ako je nakon stanovite točke povijest prestala biti stvarna, onda uvijek postoji mogućnost da otkriće te točke zapravo nije ništa drugo doli simulirano otkriće.
Neki su na Matrix gledali kao na smrt filozofije; “kad filozof vidi Matrix”, piše Boris Groys, “biva konfrontiran sa ozrcaljenom slikom svoga zanatskog diskursa. Taj je film ekranizacija filozofije – i tako pri jednoj njenoj filozofskoj interpretaciji nastaje efekt tautologije, kojeg se teško osloboditi. Najprije, pišući ili govoreći filozof filmu teško može konkurirati, jer je film vodeći medij naše kulture, a Matrix je svojim stvaraocima zasigurno donio više novca i priznanja nego ijedan filozof. Ali prije svega, taj je film učinio nešto što su filozofi uvijek sanjali ali nikad nisu uspjeli postići; taj je film svoju filozofiju načinio otpornom na svaku kritiku i napad.” Žižek je pokušao kritizirati, ali zar argumenti poput onih da bi vjerodostojnije bilo postojanje individualne virtualne realnosti od zajedničke i sl., zaista dovode u pitanje koncepciju samog Matrixa? Naravno da ne.
Prije citirani Groys u svom članku piše da bi korisnije bilo baviti se režiranjem i sceniranjem, nego filozofijom u klasičnom smislu, jer se upravo kroz filmove poput Matrixa objelodanjuju neka stara, kroz novu prizmu sagledana, metafizička pitanja. No, za razliku od optimističkog i nekritički raspoloženog Groysa, treba postaviti pitanje ne radi li se zapravo o simulaciji postavljanja samih tih pitanja, a time i njihovog simuliranog odgovora (slično je i s najavama o snimanju Sokrata sa Seanom Conneryem u glavnoj ulozi, koji bi, ako se sjetimo cjelokupnog Sokratovog nauka, bio ili contradictio in adjecto ili ironija, odnosno neka vrst postmodernističke majeutike). Ne radi se više o dia-logosu (u pravom smislu – putovanje kroz logos, putem logosa) već o apsolutiziranju slike kroz kretanje (kine-matografija) uslijed kojeg i sama pitanja postaju suvišna. Treba se sjetiti da (ako) je Matrix samo film, osim In-der-Wirklichkeit-sein i In-der-Matrix-sein, po Sloterdijku postoji i treća dimenzija, a to je In-Film-sein, koja je istovremeno oboje ali i nijedno. “Matrix propituje stari problem, da filozofsko oslobođenje od Sunčeve zrake dolazi upravo kroz tu Sunčevu zraku, ali pri izlazu iz kina javlja se i treća opcija: oslobođenje od oslobođenja.” (Sloterdijk) Za razliku od Matrixa, u našem svijetu još uvijek nije dovoljno dići slušalicu telefona kako bismo pobjegli u pravu realnost (bila ona i “pustinja stvarnosti”).
Raznorazne tabletice, doduše, postoje, no mi smo još uvijek podložni gravitaciji; ne možemo letjeti kao Neo (koji, usput rečeno, jednom gestom – ispruženom rukom stisnute šake, u Matrix Reloaded očito asocira na jednog drugog superjunaka i na taj način samo dokazuje načelo simulacije, odnosno “citiranja” kao sredstva postmoderne) pa smo i dalje ovisni o javnom prijevozu i ZET-ovim kontrolorima, o semaforima, konzumima itd.
